Postoji jedna zanimljiva stvar kod samopouzdanja: često mislimo da ćemo ga prepoznati na prvi pogled. Zamislimo osobu koja bez problema govori pred drugima, zna reći što misli, djeluje sigurno u sebe i nema problem zauzeti se za svoje stavove. Vjerojatno ćemo reći: „Ova osoba ima samopouzdanja.” S druge strane, nekoga tko je tiši, povučeniji ili često traži tuđe mišljenje vrlo ćemo brzo opisati kao nesigurnog.

Ali stvarnost je puno složenija.

Samopouzdanje se ne vidi uvijek izvana, a nisko samopouzdanje ponekad se vrlo dobro skriva iza uspjeha, perfekcionizma, pretjeranog ugađanja drugima ili stalne potrebe da sve držimo pod kontrolom. Možemo biti uspješni u poslu, imati obitelj, puno prijatelja i život koji izvana izgleda potpuno posloženo, a istovremeno iznutra stalno preispitivati jesmo li dovoljno dobri.

U svom radu često susrećem upravo takve situacije. Osoba dođe s nekim sasvim drugim pitanjem, primjerice problemom u odnosu, osjećajem da je ne cijene dovoljno ili nemogućnošću da donese odluku, a tek kroz razgovor postane jasno koliko se toga zapravo vrti oko slike koju ima o sebi.

Zato danas želim govoriti o sedam znakova niskog samopouzdanja koji se možda ne vide odmah, ali nam mogu puno toga otkriti o odnosu koji imamo prema sebi.

Kako prepoznati nisko samopouzdanje?

Prije svega, važno je reći da nisko samopouzdanje ne izgleda isto kod svake osobe. Netko će se povući čim treba napraviti nešto novo, dok će netko drugi postati izrazito ambiciozan, težiti savršenstvu i stalno pokušavati dokazati sebi i drugima da vrijedi.

Zato nije poanta pročitati ovaj tekst i odmah sebi zalijepiti etiketu „imam nisko samopouzdanje”, nego se malo iskrenije pogledati i zapitati: prepoznajem li se često u ovome što čitam i kako se zbog toga ponašam u svom svakodnevnom životu?

Zašto stalno sumnjam u svoje odluke?

Jedan od vrlo čestih znakova manjka samopouzdanja je potreba da netko drugi potvrdi da smo donijeli dobru odluku.

Možda odlučiš promijeniti posao i odmah nazoveš nekoliko ljudi da ih pitaš što misle. Možda odlučiš prekinuti odnos koji te već dugo iscrpljuje, ali čim druga osoba pokaže nezadovoljstvo počneš se pitati jesi li možda ipak pretjerala. Ili doneseš neku sasvim običnu odluku, a onda satima vrtiš u glavi različite scenarije i pokušavaš pronaći dokaz da si trebala postupiti drugačije.

Naravno, nije problem pitati nekoga za savjet. Svi trebamo druge ljude, njihovo iskustvo i perspektivu. Problem nastaje kada više ne možemo vjerovati vlastitoj procjeni bez tuđeg odobrenja.

Tada polako gubimo kontakt s vlastitim unutarnjim glasom jer smo navikli vjerovati da netko drugi zna bolje od nas.

Samopouzdanjeznači da vjeruješ sebi dovoljno da možeš donijeti odluku, pogriješiti ako treba i onda se nositi s posljedicama bez toga da zbog jedne pogreške zaključiš da s tobom nešto nije u redu.

Zašto se stalno uspoređujem s drugim ljudima?

Ovo je posebno zanimljivo danas, kada svakodnevno imamo priliku gledati tuđe živote.

Otvoriš društvene mreže i vidiš ženu koja izgleda kao da joj je sve savršeno posloženo. Ima posao koji voli, putuje, izgleda odlično, u vezi je, ima lijep stan i još stigne trenirati prije posla. Pogledaš svoj život i u nekoliko sekundi usporedba je napravljena.

Ona je tamo, a ja nisam.

Ona može, a ja ne mogu.

Njoj se događa, meni ne.

Problem je što svoj život poznaješ iznutra, sa svim svojim strahovima, neuspjesima, neurednim danima i mislima koje nitko drugi ne vidi. Tuđi život najčešće promatraš kroz ono što ti je ta osoba odlučila pokazati.

Kada samopouzdanje nije stabilno, lako počinjemo koristiti druge ljude kao mjerilo vlastite vrijednosti. I tada nikada nije dovoljno dobro, jer će uvijek postojati netko tko je uspješniji, ljepši, bogatiji, mlađi ili dalje na nekom svom putu.

Zato je puno važnije pitanje: jesam li ja zadovoljna smjerom u kojem idem i živim li život koji je u skladu sa mnom?

Zašto mi je teško prihvatiti kompliment?

Možda ti ovo zvuči kao sitnica, ali način na koji primamo komplimente može puno toga otkriti o našem samopouzdanju.

Netko ti kaže da lijepo izgledaš, a ti odmah odgovoriš da ti je to samo zbog šminke. Netko pohvali tvoj posao, a ti kreneš objašnjavati koliko si zapravo imala sreće ili koliko je zadatak bio lagan. Netko ti kaže da si nešto odlično napravila, a ti već u sljedećoj rečenici govoriš što si mogla napraviti bolje.

Zašto nam je tako teško jednostavno reći „hvala”?

Zato što smo možda puno više navikli primjećivati ono što kod sebe treba popraviti nego ono što je već dobro.

Ako ti je ovo poznato, probaj sljedeći put samo prihvatiti kompliment. Bez objašnjavanja, umanjivanja i traženja razloga zašto druga osoba možda ipak nije mislila ono što je rekla.

Samo „hvala”.

I promatraj kako se osjećaš kada dopustiš sebi primiti nešto lijepo.

Foto: Unsplash

Zašto me toliko pogađa tuđe mišljenje?

Svi želimo biti prihvaćeni. To je dio ljudske prirode i nema ništa loše u tome da nam je stalo do drugih ljudi.

Ali postoji razlika između toga da nam je stalo što drugi misle i toga da zbog tuđeg mišljenja počnemo donositi gotovo sve odluke u svom životu.

Možda ne kažeš što stvarno misliš jer se bojiš da ćeš nekoga razočarati. Možda ne odjeneš nešto što ti se sviđa jer razmišljaš hoće li netko komentirati. Možda ostaješ na poslu koji te više ne ispunjava jer ne želiš objašnjavati obitelji zašto odlaziš.

I onda jednog dana shvatiš da si toliko dugo pokušavala biti ono što drugi očekuju da više nisi sigurna što ti zapravo želiš.

U tom trenutku vrijedi zastati i pitati se: kada bih prestala razmišljati o tome što će drugi misliti, što bih ja odabrala?

Zašto mi je teško reći „ne”?

Ako si često osoba kojoj se svi obraćaju kada nešto treba napraviti, možda si na to čak i ponosna. Voliš pomoći, želiš biti dostupna i nije ti teško napraviti nešto za ljude koje voliš.

Ali što se događa kada kažeš „da” iako u sebi osjećaš vrlo jasno „ne”?

Što se događa kada pristaneš jer se bojiš da će se druga osoba naljutiti, razočarati ili pomisliti nešto loše o tebi?

Pretjerano ugađanje drugima često izgleda kao dobrota, ali iza njega ponekad stoji strah da ćemo izgubiti nečiju ljubav ili prihvaćanje ako pokažemo što stvarno želimo.

A odnos u kojem moraš stalno potiskivati sebe da bi ga sačuvala teško može biti odnos u kojem se dugoročno osjećaš dobro.

Zašto se toliko bojim pogriješiti?

Ovo je jedan od razloga zbog kojih ljudi često ostaju na mjestu puno duže nego što žele.

„Što ako ne bude dobro?”

„Što ako sam pogriješila?”

„Što ako drugi vide da nisam dovoljno sposobna?”

I tako prođe mjesec, pa godina, pa još jedna godina.

Ponekad čekamo da prvo postanemo potpuno sigurni u sebe pa da tek onda napravimo korak. Međutim, samopouzdanje se često gradi upravo suprotno. Napravimo nešto iako osjećamo strah, vidimo da možemo podnijeti neizvjesnost, naučimo nešto iz iskustva i sljedeći put imamo malo više povjerenja u sebe.

Ne moraš čekati da strah nestane već možeš naučiti ići naprijed zajedno s njim.

Zašto sam prema sebi stroža nego prema svima drugima?

Ovo pitanje često volim postaviti ljudima s kojima radim: „Biste li svojoj najboljoj prijateljici rekli ono što govorite sebi?”

Zamisli da tvoja prijateljica nije dobila posao koji je željela. Vjerojatno joj ne bi rekla: „Nisi dovoljno dobra i nikada nećeš uspjeti.” Pokušala bi je utješiti, podsjetiti na njezine kvalitete i reći joj da jedan neuspjeh ništa ne govori o njezinoj vrijednosti.

A kada se isto dogodi tebi?

Možda odmah kreće unutarnji monolog o tome što si sve trebala napraviti drugačije.

Zdrav odnos prema sebi uključuje i sposobnost da vidimo vlastite pogreške bez toga da zbog njih napadamo vlastitu vrijednost.

Možeš reći: „Ovo nisam napravila dobro” bez zaključka: „Ja nisam dovoljno dobra.”

Želiš nastaviti raditi na sebi?

Ako se pronalaziš u ovoj temi, na mojim društvenim mrežama redovito dijelim sadržaj o samopouzdanju, odnosima, unutarnjem miru, novcu, intuiciji, emocijama i obrascima koji oblikuju naš život.

Prati me na YouTubeu, Instagramu i TikToku i pronađi još videa, vježbi i tema koje možeš odmah početi primjenjivati u svakodnevnom životu.

Ako želiš napraviti i dublji korak, tu je Akademija osobnog razvoja, moj najveći program kroz koji tijekom 18 tjedana zajedno prolazimo različite teme osobnog razvoja i povezujemo ih s onim što se stvarno događa u našem životu.

Više o Akademiji i mom radu pronađi na luisanita.com.